Izbor pčelinje paše

Uspješnost pčelarenja ovisi o odabiru odgovarajuce pcelinje paše. To je ona pčelinja paša koja pored vlastitih potreba osigurava za pčelinju zajednicu više nektara i peludi i to po mogućnosti kontinuirano.

Kod eko-pčelarenja uz to je potrebno da pašno podrucje bude zaštićeno od kemijskih zagađivača. Takva se područja nalaze u šumama, u zaštićenim područjima, rezervatima i na zemljištima gdje se uzgaja tzv. zdrava hrana.

Kada pčelar pronađe mjesto za svoj stacionarni ili seleći pčelinjak tada ga obilježi na zemljopisnoj karti i to pošalje u nadležni državni kontrolni centar. U centru se zahtjev razmotri te se može prihvatiti pčelarov prijedlog ili ga se eventualno može zatražiti da potraži bolje mjesto za ekološko pčelarenje.

Moraju biti isključene sve poljoprivredne površine bilo da su one ratarske, voćarske ili povrtlarske te se mjere odgovarajući
parametri za prepoznavanje opasnosti od prometnog ili industrijskog zagađenja. Održavanjem i obilježavanjem odgovarajućeg izolacijskog pojasa (udaljenosti) pčelar se zaštićuje od onečišćenih područja.

Osnovu za izračunavanje te izolacijske udaljenosti čini mjerenje radijusa kretanja pčela letačica od košnice do paše. Na udaljenost do koje će pčele maksimalno letjeti na pašu utječe nektarska sposobnost paše, smjer vjetra i razjedinjenost terena.

Pčele su po prirodi racionalne životinje te posjećuju pašu koja je prisutna u velikoj količini, onu koja ima veću koncentraciju šećera u nektaru i/ili teži pelud. Pčele nerado lete uz brda, a u slucaju jačeg vjetra prekinu izlet. Prosječni promjer izolacijskog pojasa je 2 km (zakonska odredba).

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn